Za razliku od drugih bolesti, kod alkoholizma jedan od najvećih problema je dolazak na lečenje. Tokom trajanja problema, alkoholičar izgrađuje brojne mehanizme odbrane. Na taj način sebi i okruženju dokazuje da nije alkoholičar već samo ponekad popije piće više, “što može svakom da se desi”. Porodica stvara uverenje da je učinila sve da motiviše alkoholičara na lečenje. Na poslu, gde alkoholičar radi, uglavnom okreću glavu od problema. Time se odgovornost uvek prebacuje na nekog drugog, a alkoholizam traje. Na ovaj način se potvrđuje činjenica da alkoholičar nikada ne dolazi ne lečenje dobrovoljno. U stvari, alkoholičar mora da bude primoran da prihvati lečenje kao jedini izlaz iz neizdržive životne situacije u kojoj se nalazi.
Pritisak za lečenje najčešće dolazi iz nekoliko pravaca:
- iz porodice kada je bračni drug napustio bračnu zajednicu ili pokrenuo brakorazvodnu parnicu i dalji zajednički život uslovio lečenjem od alkoholizma;
- iz radne organizacije kada nadređeni ili iz stručne službe ne žele ili ne mogu više da tolerišu alkoholizam svog radnika pa pokreću disciplinski postupak u pravcu otkaza, istovremeno ga uslovljavajući lečenjem od alkoholizma;
- iz šire socijalne sredine kada sudski organi, zbog određenih prekršaja ili krivičnih dela učinjenih u pijanom stanju (koja se najčešće ponavljaju), izreknu, uz kaznu, i meru obaveznog lečenja.
- zbog zdravstvenih razloga kada alkoholičar ima ozbiljne zdravstvene smetnje koje mu direktno ugrožavaju život i kada prihvata lečenje od alkoholizma po savetu lekara, zabrinut i uplašen.
Motivacija koja stoji iza ovakvog prihvatanja lečenja naziva se početna motivacija i predstavlja samo prvi korak ka lečenju. Međutim, ovo ne znači da alkoholičar shvata neophodnost kompletnog lečenje. Uglavnom pravi plan da će “potajno i umereno da pije” čim prođe formalni deo lečenja, tada će znati “pametnije da pije”. U ovom učestvuje i okruženje (porodica, prijatelji, kolege sa posla) jer uveliko smatraju da je lečenje potrebno samo alkoholičaru, a ne i njima. Loše prihvataju činjenicu da su svojom tolerancijom alkoholizma doprineli razvoju bolesti. Istina je da moraju i oni da se uključe u lečenje aktivno, da budu obuhvaćeni terapijom kako bi došlo do temeljnih promena u porodici, radnoj organizaciji i široj socijalnoj sredini. Odbijanje ovakvog načina lečenja naziva se otpor. Što su otpori veći, bilo da se radi o samom alkoholičaru ili porodici, to je početak lečenja dalji. Najčešće porodica očekuje od zdravstvenog radnika da motiviše alkoholičara na lečenje. Nekad je potrebno više motivišućih sastanaka da bi se započelo lečenje.
Druga etapa u motvisanju alkoholičara i njegove okoline odvija se tokom intenzivne faze lečenja, usmerene na izgradnji dodatne (suštinske) motivacije. Do nje se dolazi tek kada se stekne potpuni uvid u sopstveni alkoholizam, sopstveno višegodišnje poremećeno funkcionisanje uslovljeno prekomernim pijenjem.
Koji su znaci izgradnje zdravog načina života
- kada alkoholičar savlada svoje otpore i realno, objektivno shvati i doživi svu težinu svoje zavisnosti, izraženu kroz posledice alkoholizma
- kada supružnik uvidi kako i koliko je učestvovao i “negovao” alkoholizam, a da toga nije bio svestan
- kada kolege i nadređeni na poslu uoče svoju ulogu u tolerisanju i održavanju alkoholičarskog funkcionisanja svog radnika.
Posebno se ističe da motivaciju za lečenjem treba dograđivati tokom čitavog perioda lečenja i kasnije, kada ono formalno prestane. Planiranjem promena u svakodnevnom životu svaka porodica lečenog alkoholičara može raditi na izgradnji najrazličitijih činilaca zdravog načina života.